Razvoj društva, znanje i vještine učenika i studenata moraju biti u fokusu obrazovanja
Ako se želi sistematski urušiti društvo ili država najpogubnije efekte ima destrukcija obrazovnog sistema, a najvažniji temeljac sistemskih reformi je podizanje kvaliteta obrazovanja. Stanje je kritično, te društveni odgovor mora sadržavati elemente upravljanja kriznim stanjima.
Revidiranje nastavnih planova i programa je pretpostavka suštinskih promjena i mora biti odraz prioriteta obrazovnih politika. Nastavni sadržaji se moraju pojednostaviti, osavremeniti, učiniti zanimljivim i zabavnim. Sve manji broj učenika i studenata je zabrinjavajući, a jedini pravi odgovor obrazovnog sistema može biti više posvećenosti i koncentracije na one koji se obrazuju kako bi, uz najviše ocjene, stekli i jednako visoka funkcionalna znanja i vještine potrebne društvu i ekonomiji.
Nužnost prelaza s tradicionalnih formi poučavanja (prenosa sadržaja) na učenje (aktivno stjecanje i razvoj kompetencija) je neupitna. Zato je neophodno akcenat u nastavi staviti na ciljeve i ishode učenja. Neophodno je nastavni rad usmjeriti prema učeniku te podstaći njegovu aktivnost i angažiranost u procesu konstruiranja vlastitog znanja. Ukoliko u nastavi dominira obrazac davanja gotovih rješenja učenicima od strane nastavnika, ako nastavnik sam analizira, sintetizira, zaključuje, nastava za učenike neće biti izazov, niti prilika za sticanje funkcionalnog znanja, već rutinska aktivnost.
BiH nema jedinstveni obrazovni sistem, a sve su prilike da se suštinska integracija neće desiti u dogledno vrijeme. Nejasno podijeljena nadležnost entiteta, kantona, distrikta nameće zaključak da mi i nemamo sistem, već niz “ostvrskih obrazovnih protektorata”, koji se obilato koriste za segregaciju društva, stranačka zapošljavanja i ucjenjivanje hiljada prosvjetnih radnika neriješenim statusom, na način da je važnija njihova garancija u izborni rezultat od onoga što nauče učenike i studenta.
Nastavni pqlanovi u BiH su preopširni, sadržaji ne razvijaju interese i ne prate potrebe učenika, od njih je mala ili nikakva praktična korist, dok u nastavi dominiraju verbalne nastavne metode, “poučavanje” i pasivna receptorska pozicija učenika. Insistira se na pamćenju činjenica, pravila i složenih logičkih struktura, bez shvatanja suštine i povezivanja “naučenog” sa “stvarnim”. Preopširni nastavni planovi i programi odveli su nas u područje enciklopedizma, a učenike udaljili od kritičkog mišljenja i funkcionalnog znanja.
Iz nastavnih sadržaja su protjerani igra, zabava, razvoj volonterizma i kolektivne odgovornosti, stimulisanje kreativnosti i kritičnosti kod mladih. Poput “flojdovske” cigle u zidu, našim mladim je predodređena uloga služenja iracionalnim kolektivnim interesima, koji se vrlo malo ili nikako ne dotiču kvaliteta njihovog života, ako nisu “stranački miljenici”.
U školskim sadržajima, pred bićima koja se tek formiraju, između različitih časova svađaju se religijske dogme i Darvinova teorija, a obrazovanje je sve manje sekularno, te nije čudo da se i tri decenije od rata i dalje produkuju znanja koja bi nas mogla voditi u nove sukobe.
Nastavnici i profesori su često stereotipni i dosadni učenicima, nedosljedni u kriterijima i neopterećeni objektivnim funkcionalnim znanjem učenika i njihovom zanju i vještinama. Gotovo smo prihvatili normalnim i potrebnim da roditelji za svoje dijete ganjaju bolje ocjene, jer svi drugi to čine, pa je ono koje je u sferi “objektivne evaluacije” diskriminisano nizom povlaštenja koja uživaju djeca kojim se sredjuju ocjene. Nikada nismo imali više “superodlikaša” ili “učenika generacije”, prolaznost i prosječne ocjene su izrazito visoke, a škole se natječu u takmičenjima koja su u veoma maloj mjeri stvari odraz kvaliteta obrazovnog procesa.
U neviđenoj hiperprodukciji školskih udžbenika, koja se pretvorila u pravi biznis, štampaju se stotine novih knjiga sa jasnom tendencijom pada kvaliteta, nedopustivim greškama i neprihvatljivim stavovima da niži autoriteti po školama odlučuju po kojim se udžbenicima radi. Sindrom “dvije škole pod jednim krovom” čak i nije najveće zlo koje je snašlo obrazovanje – pitanje je imamo li ijednu ako ne služe svojoj svrsi.
Rezultati najvećeg svjetskog istraživanja iz oblasti obrazovanja – PISA (Programme for International Student Assessment) iz 2018. godine, u kojem su prvi put učestvovali petnaestogodišnjaci iz BiH, jesu zabrinjavajući, ali nisu iznenađujući. Naša 62-ga pozicija među 79 zemalja svijeta jasan je pokazatelj neophodnosti ozbiljne obrazovne reforme. Reformisati obrazovanje ne možemo preko noći, ali je nedopustivo da nemamo obrazovne politike koje se bave ovim pitanjima.
Traženje krivca i upiranje prstom neće riješiti probem, a ako već tražimo krivnju sa sigurnošću tvrdimo da djeca i mladi nisu odgovorni za loše obrazovanje. Ključno pitanje je ko će biti nosioc reforme obrazovnog sistema.
Pozivamo sve političke subjekte da obrazovanje dignemo iznad uskih političkih interesa, da se osim temeljite depolitizacije uvede efikasna koordinacija između obrazovnih administracija, te da se harmonizirano razviju potpuno novi obrazovni sadržaji.
