ENVER BIJEDIĆ: „Ovdje su ljudi zaboravili da je Tito umro“

Enver Bijedić rođen je 1961. godine u Tuzli gdje je završio Rudarsko-mašinski fakultet, a postdiplomski studij završio je 2010. godine, magistar je ekonomskih nauka. Poslije rata, radio je u Carinskoj Upravi Federacije BiH, a od aprila 2005. godine bio je na poziciji direktora JP „Direkcija za izgradnju“. Od 2010. godine bio je na poziciji Federalnog ministra prometa i komunikacija. Od 2014. do 2018. godine bio je zastupnik u Parlamentu Fedracije BiH.

Prije nego sam počeo slušati snimak razgovora obavljen sa Enverom Bijedićem, posjetio sam zvanične web-stranice SD-a i SDP-a, sa jednim ciljem – da vidim da li su zvanično obilježili Dan Armije Republike BiH. Socijaldemokrate BiH su povodom ovog važnog datuma za historiju naše zemlje i njenog identiteta uputile zvaničnu čestitku „svim pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine i svim građanima BiH koji su se borili za našu slobodu i državu u kojoj danas živimo“. SDP to nije uradio. Važna simbolička gesta koja može dosta reći. Počinje li, konačno, rađanje autentične socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini? Da li je SD, za razliku od SDP-a, socijaldemokratski profilirana partija koja vlastitu politiku ne gradi na himerama ideoloških paradigmi jugokomunističke prošlosti, nego je okrenuta savremenom trenutku i kuturno-civilizacijskim tekovinama Evrope i Bosne i Hercegovine? Odgovore na ova pitanja možda već možemo naslutiti iz intervjua koji je pred nama.

Gospodine Bijediću, prije nego počnemo razgovorati o aktuelnim temama, vratimo se malo u prošlost. Period 2010. – 2014. godine, kada je SDP bio na vlasti, pamtimo po mnoštvu problema koji su kulminirali u februaru 2014. godine. Ipak, rezultati Vašeg rada su bili zavidni, a u javnosti se malo zna o tome.

Kao ministar za prostor i komunikaciju u Vladi Federaciji BiH mogu biti ponosan na ono što sam napravio i kao dio Vlade, ali i samostalno, kao ministar.

Dok sam bio ministar napravljeno je 66 km autoceste: obilaznica oko Sarajeva (svi mi koji idemo prema jugu znamo šta znači izbjeći Rajlovac i skratiti putovanje za najmanje sat vremena), dionica od Sarajeva prema Tarčinu, dionica od Zvirovića, odnosno Širokog Brijega do graničnog prelaza sa Hrvatskom, Bijača, i napravili smo dionicu dugu 10 km od Odžaka do Svilaja, koja nažalost nije u upotrebi jer države Bosne i Hercegovina i Republika Hrvatska imaju obavezu da naprave most na Svilaju, a Uprava za indirektno oporezivanje granični prelaz.

Također, unaprijedili smo i magistralne ceste. Kada govorimo o tome, inicirao sam pravljenje „Studije za saobraćajnu deblokadu Tuzlanskog kantona“ unutar koje je predviđeno i poboljšanje puta Tuzla – Sarajevo, preko Kladnja i Olova, koji je vojni put na kojem pola stoljeća ništa nije urađeno. Obezbijedili smo potrebna sredstva u iznostu preko 80 miliona KM, napravili projektnu dokumentaciju i krenuli u izvođenje. Za mog mandata uspjeli smo od ideje doći do proboja tunela i izrade dva pristupna mosta, poslije mog mandata je taj projekat dovršen, a koliko je olakšan put od Tuzle do Sarajeva danas, građani se sami mogu uvjeriti.

Kad je samo Tuzla u pitanju, ona je, konačno, dobila ulaz sa zapadne strane sa četiri trake. Uradili smo i kompletnu dokumentaciju za sobraćajnu deblokadu Tuzle sa istočne strane. Međutim taj projekat je stao jer Grad Tuzla, u čijoj nadležnosti je eskproprijacija zemjišta, do danas nije dostavila potrebnu dokumentaciju, bez čega se projekat ne može nastaviti.

Osim toga, za vrijeme moga mandata uspjeli smo stabilizirati stanje u 11 javnih preduzeća koje je zapošljavalo 13 500 radnika, koji su bili u našoj nadležnosti. Javnost, mišljenja sam, ne zna kako smo uspjeli JP BH pošte izvesti iz negativnog i dovesti u pozitivno poslovanje, pa dozvolite da to kratko objasnim.

JP BH pošte su poslovale pozitivno zahvaljujući kiriji koju su naplaćivale od BH Telecoma, ali njihova osnovna djelatnost, dostavljanje pošiljki, proizvodila je negativan bilans. Odlučili smo da sva javna preduzeća u Federaciji BiH svoje pošiljke dostavljaju preko BH pošte i cijenu dostave pošiljke podigli sa 0,70 KM na 0,90 KM. Kolege prije mene su izbjegavale donijeti takvu odluku jer su se plašili reakcije javnosti. Međutim, siguran sam da preko 90 % građana uopće ne zna kolika je cijena dostave pošiljke, a ne utiče bitno na njihov novčanik. Rezultat tih aktivnosti je sljedeći: već u 2013. godini dobit JP BH pošte od osnovne djelatnosti je bio 2,5 miliona KM, a u 2014. 8,5 miliona KM. Sav taj novac ide u budžet Federacije BiH, odnosno građanima ovog entiteta.

Pored svega što smo napravili, dozvolite da spomenem i ostale projekte. U Hercegovini smo uradili put Lipa – Blidinje, i mnoge projekte u Mostaru, u Novom Travniku, Donjem Vakufu… U Donjem Vakufu smo uradili put za Ajvatovicu, prema poznatom dovištu, koji je u cjelosti asfaltiran sredstvima ministarstva za promet i komunikaciju. Asfaltirane su trake za vozila i pješake, a napravljena je i konjanička traka. Na taj projekat sam posebno ponosan, jer smo ga završili za tri mjeseca, a za to sam i dobio priznanje Počasni građanin Općine Donji Vakuf., Isto priznanje, počasni građanin, dobio sam od opština Kladanj i Živinice, a specijalne plakete od opština Trnovo i Visoko.

Da sumiram: za četiri godine napravili smo 66 km autocesta, a Vlada koja je došla poslije nas nije napravila niti jedan metar.

Grad Tuzla sprečava deblokadu ulaza u grad sa istočne strane

Ako sam dobro razumio, gradske vlasti u Tuzli su odgovorne što se projekat koji ste spomenuli, a o kojem se godinama priča (istočni ulaz u Tuzlu), ne može realizirati iako je projekat napravljen?

Upravo tako. Isto važi i za dio raskrsnice kod petlje Šićki Brod i skretanje prema Bukinju, koji nisu dovršeni, iz istih razloga; Grad Tuzla nije uradila svoj posao. Urađen je projekat, obezbijeđena su sredstva i izvođači radova, ali Grad Tuzla nije izvršila eksproprijaciju zemljišta.

Gospodine Bijediću, Socijaldemokrate Bosne i Hercegovine, partija koju ste osnovali, kako se može primijetiti svakim danom, ima sve više članova. Imate li podatke koliko u ovom trenutku imate članova i gdje ste osnovali odbore?

Bijedić: Najviše članova, kako smo i očekivali, imamo u Tuzli, odnosno Tuzlanskom kantonu. Međutim, i van TK osnovali smo naše gradske i kantonalne odbore, prije svega u Brčko Distriktu i Zenici, a osnovali smo i kantonalnu organizaciju u Sarajevu. Interesovanje za osnivanje naših organizacionih jedinica trenutno je posebno izraženo u Unsko-sanskom kantonu, Srednjobosanskom i Posavskom kantonu.

Razlog zašto nismo i tamo osnovali odbore, finansijske je prirode. Naša stranka nema nikakve izvore finansiranja iz budžeta, a potrebnu potporu za osnivanje organizacionih jedinica koje trenutno imamo i naš dosadašnji rad kroz ličnu donaciju dali su naši članovi, posebno iz užeg rukovodstva, i prijatelji stranke kojih nije malo. Ipak, zadovoljni smo; ilustracije radi, možda nije primjereno da ovo kažem, ali reći ću: na Tuzlanskom kantonu SDP je imao 12 800 članova, a SD danas ima 10 000 članova.

To znači da se SDP prepolovio?

Možda, mada nije lako definisati ko su članovi SD-a. Naša ideologija i ideologija SDP-a ne razlikuje se puno. Ključna stvar zbog koje smo se razišli je način upravljanja partijom. Vrlo moguće je da su naši članovi bivši članovi SDP-a koji su nezadovoljni upravo zbog toga, ali ima i dosta građana koji do sada uopće nisu bili politički aktivni, a koji su prepoznali tri temeljna načela SD-a: socijalna pravda za sve građane Bosne i Hercegovine, demokratija u donošenju odluka i multietničnost.

Istinski vjernici su prave socijaldemokrate

To su načela koja se ne razlikuju od SDP-ovih. Ili ima neke razlike?

Definirat ću ih iz naše perspektive, pa sami procijenite.

Socijalna pravda je, da tako kažemo, instiucija koja će, vjerujemo, u cijelom svijetu biti implementirana, čak i kroz vjerski model, odnosno zahvaljujući nesumnjivom uticaju monoteističkog diskurza na ljude, koji također zagovara socijalnu pravdu. Naime, smatram da su iskreni vjernici najbolji socijaldemokrati.

Demokratija u odlučivanju podrazumijeva autonomno donošenje odluka o učešću ili neučešću u vlasti na lokalnim nivoima. To je ono što je nas najviše pogodilo nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Prvi put je SDP samostalno pobijedio u Tuzlanskom kantonu, a centrala SDP-a u Sarajevu nam nije dozvolila da formiramo vlast. To neće biti naša praksa. Ukoliko, primjera radi, naša stranka u jednoj općini odluči ući u vlast sa strankom x, a u drugoj sa strankom y, kantonalni, pa ni odbori na višim entitetskim i državnim nivoima, neće osporavati ni jednu ni drugu odluku. Demokratizacija u donošenju odluka na lokalnim nivoima, smatramo, ključna je u ukupnom procesu decentralizacije i razvijanja lokalne samouprave zahvaljujući kojoj će građani imati veći uticaj na donošenje političkih odluka, čemu bismo kao društvo svakako trebali težiti.

Multietničnost SD-a je princip na kojem počiva i Bosna i Hercegovina. Kao i svaka progresivna socijaldemokratska opcija i mi se zalažemo za isticanje građanina u odnosu na bilo koji etno-religijski kolektiv kojem pripada, pri čemu ne mislimo da je ispravno zanemariti i etno-nacionalna pitanja, koja jesu važna, ali ne i važnija od bazičnih potreba koje ima svaki čovjek. S druge strane, želim reći da su u Bosni i Hercegovini samo Bošnjaci pokazali pozitivan osjećaj za socijaldemokratska načela. I u SDP-u i u SD većinski su članovi Bošnjaci.

Prognoza rahmetli Nijaza Durakovića da će SDP nestati, izgleda da svoj empirijski oblik dobija kroz osnivanje SD BiH. To je moja procjena, vrijeme će pokazati koliko je tačna. Ima li neke simbolike u tome da je najstarija politička partija u državi dobila suparnika na lijevom političkom spektru baš u „crvenoj“ Tuzli?

Naravno da ima. Tuzla je grad u kojem nacionalne stranke nikada nisu pobijedile. Rukovodstvo SDP-a je u jednom periodu pravilno razumjelo takvu političku poruku građana. Međutim, treba istaći da je na samom početku perioda višestranačja na ovom prostoru vladala politička opcija sa Selimom Bešlagićem na čelu, koji nije bio SDP-ovac, nego reformista, član partije koja će se naknadno integrirati u SDP. SDP je u to vrijeme bio manjinska politička opcija u Općinskom vijeću Tuzla, imali su dva-tri vijećnika.

U međuvremenu, odlaskom Selima Bešlagića s vlasti, odnosno dolaskom Jasmina Imamovića za načelnika Tuzle, počinje vladavina jednoumlja. Ukida se princip demokratskog odlučivanja i sve ideje dolaze samo iz jedne glave. Bez obzira odakle dolaze, ideje ljudi koji ne misle kao Jasmin Imamović atribuirane su kao izdajničke, a njihovi nosioci anatemisani. Zato je došlo do formiranja SD-a, jer ideološki mi ne želimo promijeniti ovaj grad, ali hoćemo promjenu u pragmatičnom smislu.

Tuzla je u privrednom smislu uništena

Tuzla je jedini grad u BiH koji nema industrijsku zonu, što je strašno. Kada dolazite u Tuzlu sa sve četiri strane, od Živinica, Srebrenika, Lukavca ili Kalesije, tačno se može vidjeti da su na prostoru spomenutih općina, do same granice sa teritorijom Grada Tuzle, locirane hale i proizvodni pogoni privrednih subjekata. Najbolje se može vidjeti noću, do granice sa Tuzlom sve sjaji od svjetala, kad se pređe granica potpuni mrak.

U Tuzli osim Binga, čije sjedište jeste u Tuzli, ali posluje na teritoriji cijele države, i Delinga, koji u Tuzli posluje samo sa 5 %, skoro da nemate značajnijeg privrednog subjekta.

Zašto je to tako? Ilustracije radi navest ću primjer firme iz Kalesije, Lafat komerc, koja se bavi metalskom industrijom i zapošljava 700 radnika, od čega 500 u Kalesiji, tražila je od Grada Tuzle prostor da napravi proizvodnu halu u koju bi zaposlila 200 ljudi. Nisu naišli na saglasnost. I znate li gdje su napravili tu halu? U Loparama. Dakle, umjesto da se zaposli 200 građana Tuzle, zaposlilo se 200 građana Lopara, a sve „zahvaljujući“ politici Grada Tuzle.

Tuzla je u privrednom smislu uništena. Grad koji je bio centar hemijske industrije u bivšoj Jugoslaviji, privredno je uništen zahvaljujući politici koju vodi gradonačelnik Tuzle.

Govorite o problemima koji nisu od jučer. Zašto niste prije reagirali?

Bilo je reakcija, ali zbog mira u partiji nismo govorili javno o tome. Rukovodstvo SDP-a u Sarajevu, sterilno i impotentno, naše unutarnje sukobe guralo je pod tepih.

Prvi moji sukobi sa gospodinom Imamovićem su počeli prije trinaest godina, kada sam predlagao da se Panonska jezera otvore realnom sektoru, privatnicima, koji bi sam prostor jezera obogatili dodatnim sadržajima, koji bi bili funkcionalni i u večernjim satima. Predlagao sam da se napravi i klizalište. Tuzla bi mogla napraviti jedinstveno klizalište u Evropi, a grad postati turistička atrakcija tokom cijele godine. Svi ti prijedlozi su odbijeni.

 

Predlagali ste privatizaciju Panonskih jezera?

Ne, Panonska jezera bi ostala javno dobro, ali bi bilo otvoreno privatnicima, koji jedini mogu svojim investicijama podići usluge na viši nivo, od čega bi svi imali koristi, i građani, i sam Grad, a i privatnici.

Panonska jezera se u ljetnjim mjesecima zatvaraju u ranim večernjim satima, a ja sam predlagao da budu otvorena do ponoći, da građani mogu prošetati kraj jezera u noćnim satima, da se ona osvijetle, da se čuje muzika iz restorana, međutim Jasmin Imamović je sve ideje odbio.

Zašto?

Zato što se boji da bi neko drugi, osim njega, mogao biti važan kada je u pitanju taj projekat. Panonska jezera nisu Jasminov projekat, to je projekat koji se finansirao iz budžeta svih gradskih ustanova. Direkcija za izgradnju finansirala je izgradnju Panonskih jezera sa 1,2 miliona KM plus kamate.

Ko živi od budžeta nema osjećaj za probleme realnog sektora

Ali želim reći nešto o odnosu SDP-a prema privatnom sektoru, općenito, kroz prizmu gradonačelnika Tuzle. On sve privatnike poistovjećuje sa lopovima. Ne može da shvati da zemlju iz krize može izvući samo privatna inicijativa i privatni kapital. A zašto ne dozvoljava jačanje privatnog sektora? Zato što bi u tom slučaju izgubio na privatnoj snazi i moći.

Kad bi dozvolio da u Tuzli ima mnogo privrednih društava, fabrika, koje bi zapošljavale veliki broj ljudi, opala bi njegova realna moć. Moje lično iskustvo, i kao privatnika i kao privrednika, daje mi za pravo da bolje znam koliko je važna privatna inicijativa.

Neko ko je cijeli život živio na budžetu, primao platu iz budžeta, ne može to razumjeti. Imamović ne zna šta su realni problemi privatnika, ili ne želi da vidi. Kada biste imali dvadeset fabrika koje zapošljavaju po dvije stotine ljudi, imali biste dodatnih četiri hiljade zaposlenih, a ljudi koji su to omogućili, realno, imali bi moć i uticaj na društvena zbivanja, što je sasvim ispravno. Jer neko ko zapošljava ljude i puni budžet, obezbjeđuje plate i penzije i treba imati neku moć.

Iz SDP–a dolaze potpuno drugačije poruke?

Ne bih rekao da su svi SDP-ovci takvi, SDP ima sjajne birače, ali jako loše rukovodstvo koje želi da se zatvori u neki sistem u kojem će sa svojim mandatima u općinskim i gradskim vijećima, kantonalnim i entitetskim skupštinama, dobro živjeti. Njih dvadesetak bi dobro živjelo, a za 50 000 glasova u TK ih nije briga. SDP-u skloni građani nisu problem, nego je problem rukovodstvo koje ne želi prihvatiti realnost da se treba otvoriti privredi i realnom sektoru koji može doći samo iz privatnog kapitala. Ali ti privatnici, nažalost, ne nailaze na plodno tle, kako lokalni moćnici ne bi izgubili na važnosti. A sve to je atavizam jugoslovenskog komunizma.

Intervju: predsjednik SD BiH, Enver Bijedić: „Ovdje su ljudi zaboravili da je Tito umro“ (II dio)

Izvor: Adnan Pejčinović/bosanskamisao