Socijaldemokratija od Tita do Dačića, Bernadića i Nikšića i do pitanja kamo dalje?
Živimo “godine raspleta” u kojima na poprištima ratova 1992-1996 u Srbiji, Hrvatskoj i BiH tri partije nastale iz bivšeg SKJ u ovim zemljama ispisuju posljenje stranice smisla postojanja u obliku u kome su danas. Iako se kroz tranziciju od Račana do Bernardića, od Durakovića do Nikšića i od Miloševića do Dačića vide značajne razlike, u konceptualnom smislu vide se i značajne sličnosti, kao npr. u ishodu političkog djelovanja. Ivica Dačić je doživio kolaps na netom održanim izborima u Srbiji pokušavajući udariti na emocije građana partizanskim pjesmama i evocirati uspomene na Titovo doba, bježeći od doba zločina Slobodana Miloševića. Ali građani nisu zaboravili da su njegovi “socijalisti” pod skutima svake vlasti bez bilo kakvog političkog identiteta i kredibiliteta. Istinski socijaldemokrate u Srbiji ne negiraju ni odgovornost za zločine i genocid, a što Dačić u maniru zločinačkog sljedbenika nastavlja unatoč presudama međunarodnih sudova. Imaju još i jače poveznice – sve tri partije vode isti ljudi izrasli kao “vodonoše” Ivici Račanu, Slobodanu Miloševiću i Nijazu Durakoviću, kao i da slijede koncept rukovodstava koja imaju sve lošije rezultate na izborima u svojim državama, ali i sve su manje upitna na partijskim kongresima.
Zajedničko za ove tri partije je i da su iz njihovih redova odlazili ili bili izbačeni najugledniji kadrovi koji su ostvarivali najviše na izborima. Tu svakako prednjači SDP Bosne i Hercegovine koji je iz svojih redova istjerao oba predsjednika “između Tita i Nikšića”. Teško je i zamisliti koliko je drsko i nemoralno lamentiranje Nermina Nikšića nad sjećanjem na bivšeg predsjednika rahmetli Nijaza Durakovića, pa čak i spasonosno vraćanje familije Duraković u skute SDP-a primanjem kćerke rahmetli Nijaza. Najurio je SDP i najuspješnijeg predsjednika Zlatka Lagumdžiju, kao i čitav ešalon najuspješnijih političara iz SDP-a koji danas djeluju pod zastavom novoformiranog subjekta Socijaldemokrate BiH, koji uskoro prvi put izlazi na izbore. Nikšić na narednim izborima u novembru i Bernadić na netom okončanim izborima u Hrvatskoj nisu čak imali ni hrabrosti izaći sami na izbore. Nikšić se skriva “pod kišobranom” Dine Konakovića i Naše Stranke u koaliciji “BH Blok”, a Bernadić u koaliciji “Restart”.
Evidentno je da će neuspjeh koalicije restartovati i Nikšićev BH Blok. Kada dođe Denis Bećirović na mjesto Nermina Nikšića analogija će biti potpuna, jer su i Denis i Davor “pioniri SDP-a” čiji životni put je iz obdaništa trasiran do predsjednika SDP-a. Osim što jako podsjećaju jedan na drugog, jedino što su svojski učili i znaju je penjanje na partijskoj ljestvici. Nakon fijaska SPS-a u Srbiji i SDP-a u Hrvatskoj, pred nama je i krah spletkarske družine Nermina Nikšića i njegovog Denisa Bernardića (greška je namjerna). SDP BiH slavodobitno najavljuje kako na predstojećim lokalnim izborima nastupaju “u velikom broju općina i gradova” i “imaju dosta kandidata za načelnike i gradonačelnike”. Zaboravljaju drugovi da se na izborima ne broje kandidature, već broj osvojenih mandata i pozicija načelnika i gradonačelnika. Sasvim sigurno će omjer “ponude” i “ostvarenih rezultata” biti najlošiji upravo kod SDP-a BiH, jer nema u našoj zemlji partije ili stranke sa više odličnih članova širom zemlje i katastrofalnog rukovodstva u “Alipašinoj” u Sarajevu.
Nije tajna da SDP i danas ima širom zemlje razvijenu infrastrukturu, prostore, vrijedno i odano članstvo, te da bi trebao biti glavni izazivač i najveća prijetnja nacionalističkom ludilu u BiH. Ali teško ćete naći danas iole razumnog člana SDP-a koji u to vjeruje – barem ne u skoro vrijeme. Hrvatska i Bosna i Hercegovina, nakon izbora u Hrvatskoj, pokazali su i još jednu sličnost. U Hrvatskoj je dio prostora koji gubi SDP preuzela malo poznata koalicija “Možemo”, koja u svom programu ističe upravo i socijaldemokratske prinicipe, te svoj uspjeh objašnjavaju zastranjivanjem SDP-a.
Mi, Socijaldemokrate BiH, nismo nastali iz želje da imamo još jedan svoj politički subjekt, već iz shvatanja da se ni jedna od naših socijaldemokratija ne može više popravljati iznutra. Poput pokreta “Možemo” u Hrvatskoj i mi šaljemo poruku da možemo biti promjena u BiH. Borit ćemo se za modernu socijaldemokratiju XXI vijeka, koja neće robovati atavizmima i kompleksima, koja neće svoje politike bazirati na negacijama i uvredama, već na bespoštednoj borbi za svoje ciljeve, a oni proizilaze iz naše vjere da desnica u našim prostorima nikada nije bila toliko jaka koliko su “sljedbenici SKJ” oslabili partije koje su vodili.
Socijaldemokrate BiH su svjesni da ovo nije juriš ili kratkotrajna bitka. Naša borba će trajati godinama. a naš rast neće biti nagao i skokovit. Nećemo odustati dok ne pokažemo i dokažemo da na ovom prostoru nije poražena socijaldemokratija, već trio “Bernardić-Dačić i Nikšić” i nesposobna rukovodstva koja su okopili oko sebe.
